Korizma počinje s Čistom srijedom ili Pepelnicom i traje punih 40 dana, do večernje mise Velikog četvrtka. Riječ je izrazito o pokorničkom vremenu u kojem se pripremao za najveći blagdan kršćanstva, a to je Uskrs. Biblijske temelje korizme pokore, molitve, posta i obraćenja nalazimo u 40-godišnjem boravku starozavjetnog naroda Božjeg do Obećane zemlje; 40-dnevnom boravku Mojsija na brdu Sinaju prije nego li je dobio od Boga: Deset Božjih zapovijedi (Dekalog); u 40-dnevnom putovanju proroka Ilije do Božje gore Horeba gdje se je susretao s Bogom; u 40-dnevnom postu starozavjetnih Židova prije Pashe; u 40-dnevnom Joninu pozivanju Ninivljana na obraćenje i pokoru; u 40-dnevnom postu starozavjetnih Židova prije Pashe; u 40-dnevnom Isusovu postu prije njegovog javnog nastupa odnosno djelovanja. Gledajući povijesno, tri su činjenice utjecale na oblikovanje korizme: 1. priprava vjernika na slavljenje Uskrsa; 2. priprava katekumena na krštenje; 3. pokora javnih grješnika prije dobivanja odrješenja; čime bi se izmirili s Crkvom. U nekadašnjim vremenima korizmeni post kao oblik pokore bio je dosta jako naglašen. Međutim, u današnjim vremenima korizmeni post kao oblik pokore, u odnosu na nekadašnji dosta je ublažen. Post je sveden na minimum: za korizmene petke samo nemrs, za Čistu srijedu i Veliki petak samo post. Ublaživanjem posta Crkva od kršćana vjernika očekuje da sami odaberu pokoru kakva je svakom od njih moguća i najpotrebnija. Riječ je o pokori koja će im svakodnevno pomoći u svezi umrtvljenja tjelesnih strasti i zli sklonosti, kako bi se mogli usavršavati u kršćanskim krepostima.
Glavni smisao korizme jest u tome što kroz nutarnju i vanjsku pokoru potiče svakog pojedinog kršćanina vjernika na nutarnju obnovu, a time i cijelu kršćansku zajednicu kojoj pripada. Prema učenju Dugog vatikanskog sabora, pokora korizmenog vremena nije samo nutarnja, nego i vanjska društvena. Kroz povijest kršćanstva prisutna su tri oblika vanjske pokore kao i danas, a riječ je o: postu, molitvi i karitativnom djelovanju. Za vrijeme korizme kršćani vjernici se mnogih materijalnih dobara odriču u korist siromašnih. Stoga, sve što su uštedjeli vlastitim odricanjem dužni su podijeliti siromašnim potrebnim dušama, kako bi njihovo karitativno djelovanje poprimilo socijalni karakter. Pored izvanjskog djela pokore i djela ljubavi prema siromašnoj braći i sestrama, Crkva danas na poseban način potiče kršćane vjernike na redovito čitanje Svetog Pisma, kao bi svoje kršćanske duše što obilnije hranili riječi Božjom. Nutarnjom i vanjskom pokorom Crkva duhovno pripravlja kršćane vjernike na Gospodinovu patnju, trpljenje i muku, odnosno smrt i slavno uskrsnuće.
U korizmenom vremenu hrvatski kršćanski vjerenički puk skrušeno i dolično obavlja pobožnost Križnog puta. Križ na govori o najvećoj tajni raspete Božje ljubavi. Stoga: “Veće ljubavi nema nitko od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13). Na križu, drvu života očitovala se je besplatna ljubav i darovana nam Božja ljubav, po kojoj smo otkupljeni i spašeni od vječne smrti. “Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16). Riječ je o Božjoj milosrdnoj ljubavi koju je Pavao duboko u svom srcu osjetio i s radošću prihvatio. “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao za sebe za mene” (Gal 2,20). Kršćanima vjernicima Gospodinov križ nikada ne smije biti na sramotu, nego im mora biti na ponos i čast. “A ja, Bože sačuvaj da bi se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja u svijetu” (Gal 6,16). Drugim riječima, Isusov križ bio je u središtu Pavlova kršćanskog vjerničkog apostolskog života, i naviještanja Božje riječi. Pavlov govor o križu kod mnogih Židova i pogana izazvao je negodovanje i netrpeljivost. “Jer i Židovi znake ište, a Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, a pozvanima pak, Židovima i Grcima –Krista, Božju sili i Božju mudrost” (1 Kor 1, 22-24). Na žalost, Pavao navješćujući riječ Božju često je doživio sramotno odbacivanje od strane Židova i pogana. Međutim, ne prihvaćanje navještaja nije ga obeshrabrilo da neustrašivo odnosno hrabro i odvažno propovijeda Krista raspetoga i Uskrsloga.
Korizma kršćane vjernike potiče na sjedinjenje s Krstom raspetim, po trpljenu, patnji i ljubavi. Jedino s mukom i trpljenjem na životnom hodočasničkom križnom putu dolazi se u nebo. Pobožnost Križnog puta kršćanima vjernicima daje posebnu jakost, da mogu strpljivo nositi svoj životni križ. Na poseban način kroz pobožnost križnog puta, doživljavaju autentičan susret s Djevicom Marijom, koja je kao suputnica i supatnica na križnom putu pratila svoga Sina Krista Gospodina. U Bogorodici Mariji dobivaju svoju autentičnu suputnicu i supatnicu na svojem kršćanskom i vjerničkom križnom putu. Život Majke Marije bio je jedna velika korizma. Kroz sve životne muke i nevolje, nejasnoće i tjeskobe, nerazumijevanje i odbacivanje, Marija je sačuvala budnost razuma, mirnoću duha i srca odnosno životnu prisebnost. Drugim riječima, jedino je u Bogu našla svoj životni oslonac. Ništa je nije moglo rastaviti od ljubavi Božje. “Uvjeren sam, dosita: ni smrt, ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Krstu Isusu Gospodinu našemu” (Rim 8, 38-39). Unatoč mnogim i nepredvidivim životnim nevoljama, poteškoćama i kušnjama, Marijino Srce bilo je uvijek otvoreno za Boga. Zahvaljujući svojoj životnoj otvorenosti bez mrmljanja s radošću prihvaćala je sve životne križeve, kao milosti koje su joj bile darovane od Boga. Sveta Bogorodica Marija u svojoj nesebičnoj i istinskoj ljubavi kroz djela milosrđa skrbila je o duhovnim i materijalnim potrebama siromašnih, bolesnih i potlačenih duša. I nakon odlaska na nebo Marija nastavlja duhovno skrbiti o svojoj djeci: “Ženo! Evo ti sina!” (Iv 19,26). Odnosno: “Evo ti majke!” (Iv 19,27).
Za kršćane vjernike korizma je vrijeme posebne milosti, kada ponovo otkrivaju znakove kojima se Bog i danas kroz njihove duševne i tjelesne patnje, trpljenja i boli očituje posredstvom svoga Sina Krista Gospodina. Nadalje pozvani su da uzmu svoj križ i slijede Gospodina, koji je radi njih samih osobno u svom tijelu njihove grijehe ponio, umrijevši grijesima kako bi oni život vječni baštinili. Drugim riječima, ostavio im je primjer da hrabro i neustrašivo hode za Raspetim i Uskrslim Kristom Gospodinom, putem vlastite patnje, trpljenja i boli (usp. 1 Pet 2, 21-24).
Don Tomislav Topčić