Bl. Alojzije Stepinac ugledao je svjetlo dana 8. svibnja 1898. u selu Brezarići, blizu Krašića, nedaleko od Zagreba. Njegovi roditelji Josip i Barbara seljačkog podrijetla bijahu marljivi i pobožni kršćani vjernici. Uložili su mnogo truda u kršćanskom i vjerničkom odgoju za svoje dvanaestero djece, među kojima se posebno isticao Alojzije njihovo osmo dijete. Pučku školu pohađao je u Krašiću, a srednju u Zagrebu, završivši je u godini 1916. u tijeku Prvog Svjetskoga rata (1914.-1918.). Kao i mnogi mladići pozvan je u austro-ugarsku vojsku, gdje je najprije bio poslan u Rijeku, u školu za Pričuvne časnike, a nakon toga u Karlovac i ubrzo, te iste godine (1916.) poslan je na talijanski front. Na talijanskom frontu borio se u razdoblju 1917. i 1918. Na kraju spomenutog rata Talijani su ga zarobili uključujući i mnoge druge mladiće. Ubrzo kao dobrovoljac kao 20-godišnji potporučnik Alojzije Stepinac stupio je u “Jugoslavenski dobrovoljački korpus”, kasnije preimenovan “Jugoslavenska legija”. U prosincu 1918. njegova jedinica je stigla u Solun, a ubrzo nakon toga Stepinac je poslan u Makedoniju, gdje je služio vojnu službu sve do lipnja 1919., gdje se je nakon toga povratio u svoj rodni zavičaj odnosno kući. Vrativši se u Hrvatsku u svoj rodni zavičaj upisao je Poljodjeljski fakultet zagrebačkog sveučilišta. Njegova odluka iznenadila je njegova oca a posebno majku, koja je svakodnevno molila, jer je sina vidjela kao svećenika. Međutim u jesen 1924. god. odlučili se za svećenički poziv. U međuvremenu prekida studij i oprašta se sa svojom zaručnicom i roditeljima, i odlazi u nadbiskupsko svećeničko sjemenište u Zagrebu. Krajem 1924. odlazi u Rim, gdje na sveučilištu Gregoriani završava studij za svećenika u trajanju od 6. godina. U Rimu na blagdan Krista Kralja, dana 26. listopada 1930. zaređen je za svećenika. Nakon povrataka u Zagreb, nadbiskup Antun Bauer imenuje ga za ceremonijala. U međuvremenu osnovao je Caritas u zagrebačkoj nadbiskupiji, pomažući duhovno i materijalno siromašne radnike i njihove članove obitelji.
Dana 28. svibnja 1934. godine Alojzije Stepinac imenovan je zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom odnosno nasljednikom. Njegov izbor mnoge je iznenadio, jer uopće nije bio poznat a kamoli priznat u široj javnosti, te ujedno još premlad za tu uzvišenu čast i službu, za razliku od mnogih drugih stariji i “zasluženih” svećenika zagrebačke nadbiskupije. Za biskupa je posvećen, dana 24. lipnja 1934. god. u dobi od 36. godina. Mnogo godina poslije u svojoj oporuci od 28. svibnja 1957. napisao je: “Ako ja sebe danas, poslije svega onoga, što se dogodilo, pitam, zašto je Gospodin baš meni ovu službu odredio, morao bih tražiti odgovor u riječima sv. Pavla Korinćanima: “Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest , da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom” (1 Kor, 27-29). Nadbiskup – koadjutor Alojzije Stepinac na periferiji Zagreba ustanovio je oko 7. novih župa. U samom središtu grada osnovao je jednu župu, i još tri župe u bolnicama, u bolnici Sestra Milosrdnica na Vinogradskoj cesti, i u Zakladnoj bolnici na Rebru; te u bolnici u Vrapču itd. Nadbiskup Stepinac u godini 1937. vodio je hrvatske hodočasnike u Svetu Zemlju (Izrael) u svezi posvete oltara bl. Nikole Tavelića u Jeruzalemu. U međuvremenu od 1934. te sve do kraja rata nadbiskup Stepinac vodi hodočasnike pješice na Mariju Bistricu. Planirao je podići Križni put po brijegu iznad Svetišta. Uspio je podići u naravnoj veličini samo četiri postaje, isklesanim kararskom mramoru. Nažalost, Drugi svjetski rat (1939.-1941) uništio je njegove plemenite planove za uređenje hrvatskog Lurda u Hrvatskom Zagoru.
Zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer umro je 7. prosinca 1937. god. Naslijedio ga je mladi nadbiskup – koadjutor dr. Alojzije Stepinac. Nakon preuzimanja uprave zagrebačke nadbiskupije obratio se Prvostolnom kaptolu riječima: “A sada, gospodo i braćo, imate pred sobom novoga pastira. Pastira, koji je potpuno svjestan svojih slaboća i težine bremena, koje pada na njegova leđa… Ali taj je pastir upravo i uzeo za životno geslo riječ psalmiste: ‘In te Domine speravi!’. Ove četiri godine biskupske službe pokazale su mi dovoljno, kako je trnovit put, kojima mora da stupa katolički prelat. Put koji me je više učvrstio u vjeri i u pouzdanju u Boga svemogućega, kao što i željezo postaje čvršće, što se više lupa po njemu. Što više budu rasle nevolje, to više će u buduće rasti pouzdanje, da ću uz Božju pomoć proći sretno sa svojim stadom kroz sve bure i oluje, koje nas čekaju”. (Katolički list, Zagreb, 11. prosinca1937.,Tečaj 88.,br. 51.). Papa Pio XI. (1922.-1939.) godine 1922. (Enciklikom Ubi arcano) definirao je jedan novi oblik udruživanja svih slojeva katolika pod imenom Katolička
akcija (KA) koja je usko povezana u hijerarhijskom apostolatu Crkve. U duhu pape Pia XI. mladi zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac razvio je živu Katoličku akciju, da odgoji katolički kršćanski laikat u suvremenom duhu, a posebno u borbi protiv zabluda nacizma i komunizma. Orlovstvo (HOS)je prvi masovni katolički pokret u Hrvatskoj. Dr. Ivan Merz (blaženi) bio je tajnik HOS-a. Hrvatski katolički pokret (HKP), hrvatskoj katoličkoj mladeži omogućuje da se aktivno uključi, i sudjeluje u javnom društveno-političkom i vjerskom životu, u prvoj polovici 20. stoljeća. Drugim riječima, dvije totalitarne ideologije, nacionalsocijalizam i komunizam, tridesetih godina 20. stoljeća na poseban način se okomljuju na kršćanstvo i katolicizam. Crkva u Hrvata u osvit Drugoga svjetskog rata i poraća našla se u vrtlogu krvavog plesa dvaju totalitarizma. Nacionalsocijalizam i religija ne mogu koegzistirati. Adolf Hitler (Futrer) drži daće religija nestati sama od sebe, bez progonstva i posebnih ratova. Svima je poznat boljševički stav prema religiji koji se u okupiranim baltičkim zemljama ni po čem ne razlikuje od nacionalsocijalističkog. Staljin će u ratu s Nijemca otvoriti crkve i poneku teološku akademiju u Rusiji, ali će u poslijeratnom razdoblju terorom i striktnim podlaganjem hijerarhije državnim ili lokalnim komunističkim vlastima pokušati zatrti i same korijene kršćanstva u Sovjetskom Savezu.
Hrvatski katolicizam, baš kao i njegov corpus politticum, bio je nepravedno marginilaziran u Kraljevini Jugoslaviji. Hrvatska katolička mladež voljela je neustrašivog zagrebačkog mladog nadbiskupa Stepinca, koji je teško zamjerio Beogradu, da je plemeniti ideal ujedinjenja Južnih Slavena izdao, pretvorivši Jugoslaviju u proširenu Srbiju (Veliku Srbiju), a Hrvatsku u bespravnu koloniju. Stoga, Hrvatska katolička mladež tridesetih godina 20. stoljeća je odbacila Kraljevinu Jugoslaviju i spremala proglašenje hrvatske države. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Crkva u Hrvata proživljavala je najteža stradanja u svojoj dugoj povijesti. Premda se spremala da godine 1941. proslavi 1300. obljetnicu prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom, od toga je morala odustati zbog ratnih neprilika. Kada je 10. travnja 1941. uspostavljenja Nezavisna Hrvatska Država, hrvatski ju je narod s oduševljenjem dočekao, nadajući se da će konačno biti slobodan u vlastitoj državi. Već krajem travnja 1941. nadbiskup Stepinac je 28. travnja uputio pismo svećenstvu zagrebačke nadbiskupije u kojemu poziva svećenstvo da radi na tome da mlada država Hrvatska bude utemeljena na Božjem zakonu, jer joj samo to može omogućiti blagoslovljenu budućnost. S narodom se radovala i njegova Crkva, kako je to priznao kardinal Stepinac u svom govoru na komunističkom suđenju godine1946., kada je rekao: “Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kada ne bi osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio robu u bivšoj Jugoslaviji”.
Crkva kao trinaeststoljetni svjedok vrijednosti nacije bdije nad time da hrvatski narod ostane vjeran tradicionalnoj pradjedovskoj vjeri i zapadnom kršćanskom nasljeđu. Jedno je država, koju je hrvatski narod željno očekivao i iskreno prihvatio, a drugo je režim. Jedno je vlast, a drugo je zloupotreba vlasti. Svaka je vlast od Boga, jer bez vlasti nema opstanka društvu, a društvo je proizvod društvene ljudske naravi i njezina Tvorca. Dosljedno, onda je i vlast koja drži društvo na okupu i vodi ga svrsi u zadnjim linijama od Boga. Zato nadbiskup Stepinac poštiva vlast, ali ga to ne priječi, da osudi njezine nepravedne postupke u svezi pete Božje zapovijedi. Neovisno o uzdržanosti Svete Stolice na ustaške vlasti, hrvatski katolički episkopat krajem lipnja 1941. izjavljuje lojalnost šefu države i izražava spremnost na suradnju u korist općeg napretka hrvatske domovine, što ne sprječava nadbiskupa Stepinca da podsjeti šefa države kako politika prema manjinama u Hrvatskoj nije u skladu s kršćanskim načelima. U propovjedi Na Krista Kralja1942., Stepinac se suprotstavlja rasizmu: “Svaki narod i rasa, kako se odrazuje danas na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosi Arijci, imaju jednako pravo da govore: Oče naš, koji jesi na nebesima…”
Nadalje, jedno je dr. Ante Pavelić, dugogodišnji politički izbjeglica iz Hrvatske, koji preuzima najveću vlast u zemlji istoga dana, kad se u nju vraća, te najbliži mu suradnici i nekoliko ustaških rasova na terenu, koji počesto prekoračuju moralne granice; drugo je članstvo Ustaškoga pokreta te domobrani i ustaše borci, koji se bore za Hrvatsku i četiri godine izlažu za nju svoje živote i dočekuju kraj rata u neobično visokom moralu, mada su sve društveno-političke okolnosti bile protiv njih. Nadbiskup Stepinac šalje im svoje svećenike, da budu od duhovne pomoći ljudima, koji danomice izlažu svoje živote za obranu sela i gradova pa i nesretno i nejasno određenih granica Hrvatske Države. U prvom redu nadbiskup Stepinac se brine za vječno dobro svoga naroda. Međutim, u pogledu države, on slijedi volju naroda, koji ima prvo na vlastitu državu. Nažalost, Hrvatska je bila sve drugo samo ne samostalna država, jer je bila podijeljena između njemačkih nacista i talijanskih fašista. Sve je to izazvalo nezadovoljstvo u narodu, što su komunisti obilno iskoristili i hrvatskim nezadovoljnicama popunjavali partizanske redove. Crkva se našla u unakrsnoj vatri nacista, fašista, ustaša, četnika i partizana, predvođenih komunističkom partijom. Biskupi su svakog dana s terena primali obavijesti o nestancima i pogibelji sve većeg broja svećenika i stradanju nedužnih civila.
Za Drugoga svjetskog rata i Crkva u Hrvata doživjela je stradanja u gubitku velikog broja svojih svećenika i vjernika te u materijalnim razaranjima. Dolskom komunističke vladavine 1945. Crkva u Hrvata se našla u znatno težem položaju nego što je bila u Kraljevini Jugoslaviji, jer je nastupilo razdoblje otvorenog i borbenog ateizma i progona Crkve. Svršetak Drugoga svjetskog rata i poraće opterećeno je nacionalnom tragedijom na Bleiburgu, egzodusom, križnim putovima, masovnim osudama i strijeljanjima nevinih. Biskupi dižu svoj glas 20. rujna 1945. i pišu poslanicu koju je trebalo pročitati sa župskih propovjedaonica, što su novi komunistički vlastodršci nastojali spriječiti svim sredstvima. Najžešći u napadu bili su Bakarić i Tito. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, kao metropolit i predsjednik Biskupske konferencije, i cijela Crkva u Hrvata traže djelatni prostor i u tim novim okolnostima, ali bezuspješno. Uslijedio je otvoreni progon Crkve, širenje ideološke mržnje, masovno ubijanje svećenika i redovnika, uhićenja i osude na dugogodišnje robije, progon i zlostavljanja na sve moguće načine. Poslije 15. svibnja 1945. u nekoliko poratnih godina pogubljeno je oko 185 svećenika, od kojih je više od 20 umrlo u zatvorima od posljedica mučenja. U istom razdoblju pogubljeno je oko 30 bogoslova i 15 redovnica. Među zatvorenim svećenicima bilo je i biskupa osuđenih na višegodišnju robiju. I sam nadbiskup Stepinac odležao je u pritvoru od 17. svibnja do 3. lipnja 1945. U tim teškim godinama progona Crkve u Hrvata pod komunističkim režimom nakon Drugoga svjetskog rata Crkva je morala ustrajati i svjedočiti. Ostala je Crkva šutnje na sve čudovišne optužbe i progone, nije se smjela braniti, a o njoj su mogli govoriti i pisati samo njezini progonitelji. Međutim, u integritet Stepinčeve osobnosti i poštenja teško da sumnjaju i njegovi tužitelji, jer nemoguće da jedan ratni zločinac bude predan tek 18. rujna 1946., dakle gotovo godinu i pol dana nakon završetka ratnih neprijateljstva, pogotovo kad se zna da je riječ o osobi nazočnoj i na svim javnim manifestacijama novih vlasti u Zagrebu. Komunistička je vlast Stepinca stalno prokazivala kao zločinca i klerofašista, želeći na taj način i Crkvu u Hrvata okriviti kao zločinačku i klerofašističku, a same Hrvate kao genocidni narod. Spomenuto Pastirsko pismo, brojne predstavke nadbiskupa Stepinca predstavnicima komunističke vlasti do njegova uhićenja 18. rujna 1946. i njegov spomenuti govor na suđenju – najblistaviji su dokumenti istine o Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj u godinama nakon rata. Svršetak rata i prve godine nakon rata ubrat će neviđeni krvavi svećenički danak Crkve u Hrvata, o čemu se nije smjelo ni pisati ni govoriti. Crkva je sa svojim svećenicima i vjernicima živjela u stalnom progonstvu. Pozivanje nekih povjesničara na pisane zakone po kojima je Crkvi u komunističkom vremenu bila zajamčena sloboda savjesti i vjeroispovijesti, a prešućivati stvarno stanje znači izdaju osnovne zadaće povijesti, znači prešućivanje istine.
Don Tomislav Topčić