Pater Franz Schmidberger, rektor bogoslovije Presvetog Srca Isusova, bogoslovije tradicionalističkog Svećeničkog bratstva sv. Pija X. (FSSPX), napisao je vrlo zanimljiviju brošuru: Služba i osoba Šimuna Petra.
Svećeničko bratstvo sv. Pija X. 1987. godine objavilo je njegovu malenu brošuru, u kojoj hrabro i odrješito piše o zahtjevnoj apostolskoj i pastirskoj službi navještenja i ozdravljena u osobi Šimuna Petra. Sadržaj brošure je uvijek krajnje aktualan jer se osvrće na pitanja koja su bila prijelomna tijekom povijesti Crkve: Je li Papa uvijek nepogrješiv? Je li čak bez grijeha, kako protestanti pogrešno razumijevaju katoličke doktrine? Jesmo li u svakom slučaju dužni poslušati? Pater Franz Schmidberger rođen je 19. listopada 1946. u Riedlingenu, Wurttemberg-Hohenzollern.
Braća Šimun i Andrija, sinovi Ivanovi potječu iz Betsaide u Galileji, a živili su u Kafarnaumu na Genezaretskom jezeru. Šimun i njegov brat Andrija bijahu ribari. Andrija prije susreta s Isusom susreo se s Ivanom Krstiteljem, koji je poslan od Boga da svojim životom posvjedoči za Svjetlo Istinsko (usp.Iv 1,6-8). Drugim riječima, Ivan Krstitelj kao Preteča Gospodnji pripremao je narod Božji za dolazak Mesije: “Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji!” (Iv 1,23).
Sutradan ugledavši Isusa gdje mu dolazi u susret reče: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta” (Iv 1,29). Sutradan ponovo na istom mjestu s dvojicom svojih učenika ugleda Isusa koji je onuda prolazio govoreći: “Evo Jaganjca Božjeg!” (Iv 1,35). Ovim riječima Ivan Krstitelj ukazao je svojim učenicima na Mesiju odnosno na Spasitelja svijeta. Nakon toga dvojica njegovih učenika pođoše za Isusom.
Među njima jedan od dvojice bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. Opazivši ih kako ga slijede upita ih: “Što tražite?” Promucaju tihim glasom: “Učitelju, gdje stanuješ,” Isus im reče: “Dođite i vidite.” Nedugo poslije toga Andrija susreće svog brata Šimuna pozivajući ga da dođe vidjeti Učitelja. “Našli smo Mesiju!” – što znači “Krist – Pomazanik” (Iv 1,41). Nakon toga Andrija svog brata Šimuna Petra dovede do Mesije. Ugledavši ga Isus mu reče: “Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!” – što znači “Petar – Stijena” (Iv 1,42).
Nedugo poslije toga kad Gospodin dođe u krajeve Cezarije Filipove, Šimunu Petru predaje u ruke ključeve kraljevstva nebeskoga: “Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga; pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima” (Mt, 16,19). Stoga: “Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati” (Mt 16,18). Drugim riječima, Gospodin je u Šimunu Petru vidio sve njegove nasljednike do današnjeg pape Franje.
Apostol Petar umro je mučeničkom smrću 67. godine. Svojom krvlju zapečatio je utemeljenje rimske kršćanske zajednice odnosno Crkve, i ujedno uspostavljanje apostolske svete stolice u Rimu. “Stoga je rimski biskup uvijek pastir cijelog stada Kristova; stoga je Crkva rimska, majka i učiteljica svih drugih mjesnih crkava svijeta”. (P. Franz Schimidberher).
Šimun Petar je tijekom svoje javne službe zauzimao posebno mjesto, odnosno bio je iznad svih drugih apostola i učenika. Nadalje u konačnom pozivu na Galilejskom moru gledajući ribare kako bacaju svoje mreže na jezeru, Isus je prvo pozvao Šimuna i brata mu Andriju. “Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi! Oni brže bolje ostave mreže i pođu za njim” (Mt 4,18-19).
Jednom prilikom Gospodin ulazi u Petrovu kuću u Kafarnaumu, izliječivši njegovu punicu od groznice. Božanski Učitelj na taj način nije počastio kuću niti jednog drugog apostola. Nedugo nakon toga popne se na lađu Šimuna Petra, okružen sa silnim mnoštvom naroda Božjeg navješćujući im Radosnu vijesti spasenja, ispunivši njihova srca nepresušnim mirom i radošću.
Ovdje je bitno naglasiti da Krist Gospodin propovijeda iz Petrove lađe, a koja je živi simbol svete Katoličke Crkve. Iz ovih riječi da se iščitati da se božanski Učitelj samo na lađu Šimuna Petra uspeo; odnosno samo je u Petrovoj lađi nazočan, s koje je navijestio Radosnu vijest odnosno sveto evanđelje čitavom svijetu. Drugim riječima, odatle je pozvao sve ljude na pokajanje i obraćenje odnosno na sabranost duha i srca, i na istinsko prijateljstvo i suživot u zajedništvu s Bogom.
Nakon svoga uskrsnuća, Krist Gospodin ostvario je svoje proroštvo, odnosno obećanje prvenstva za Šimuna Petra: “Ti si Petar Stijena…, (Mt 16,18). U praskozorje Isus se ponovo očitova svojim učenicima na Tiberijadskom moru. Nažalost apostoli te noći ne uloviše ništa, ali na Isusovu riječ baciše mrežu na desnu stranu od lađe, i napunivši punu mrežu s 153 velike ribe.
Nakon doručka Isus Šimuna Petra tri puta upita: “Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?” (Iv 21,15). Zbog toga se Šimun Petar silno ražalosti, te odgovori: “Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim” (Iv 21,17). Vidjevši kod Šimuna Petra duboku iskrenost, poniznost i neznatnost duha i srca Gospodin mu u potpunosti povjerava svoje stado riječima: “Pasi ovce moje!” (Iv 21,17).
Ovdje na Tiberijadskom moru Šimun Petar primio je potpunu duhovnu vlast (prvenstvo jurisdikcije) koju mu je božanski Učitelj obećao u Cezariji Filipovoj, nakon što je ispovjedio Božansko sinovstvo riječima: “Ti si Krist -Pomazanik, Sin Boga živoga” (Mt 16,16). Drugim riječima, Krist Gospodin naziva ga vrhovnim poglavarom svete Majke Crkve, jer ga postavlja kao svog namjesnika odnosno predstavnika na zemlji.
Šimun Petar kao vrhovni učitelj, vrhovni pastir i vrhovni svećenik mističnog Tijela Kristova, dužan je bdjeti i paziti na čistoću nauka svete Majke Crkve, odnosno ispravno tumačenje Evanđelja. Stoga neposredno prije svoje slavne i svete muke na križu, Gospodin moli za Šimuna Petra da ne malakše njegova vjera. “Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad sebi dođeš, učvrsti svoju braću” (Lk 22,31-32).
Nažalost mnogi su u Izraelu isključeni iz kraljevstva Božjega, krivnjom svećeničkih glavara, narodnih starješina, farizeja i pismoznanaca. Šimun Petar i ostala Jedanaestorica apostola hrabro i neustrašivo odnosno odvažno su išli u potragu za izgubljenim ovcama doma Izraelova! “Putem propovijedajte: Približilo se kraljevstvo nebesko! Bolesne liječite, gubave čistite, zloduhe izgonite!” (Mt 9,7). Jer: “Žetva je velika, a radnika je malo. Molite, dakle, gospodara žetve, da radnika pošalje u žetvu svoju” (Lk 10,2).
Životne slabosti i pogreške Šimuna Petra kao čovjeka, ako malo bolje sagledamo imaju veću težinu nego što čovjek može ponekad priznati. Božanski Učitelj svojim je učenicima tri puta navijestio svoju muku, smrt i uskrsnuće. Drugim riječima, govorio je kako treba ići u Jeruzalem, gdje će mnogo trpjeti od glavara svećeničkih i pismoznanaca, biti ubijen, i treći dan uskrsnuti od mrtvih (usp. Mt 16,12, -17,22-23- 20,17-19).
Gospodinove riječi Šimuna Petra su jako uznemirile i uplašile. Stoga Petar Gospodina odvede na stranu i stade ga odvraćati od puta poniženja, patnje, trpljenja, boli i tragične smrti. “Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!” (Mt 16,22). Gospodin ga strogo ukori: “Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi, jer ti nije na pameti što je Božje, nego ljudsko” (Mt, 16,23).
Nadalje u svojoj slabosti tri je puta Gospodina zatajio: “Kažem ti Petre, neće se danas oglasiti pijetao, dok me tri puta ne zatajiš da me ne poznaš” (Lk 22,33). Ugledavši krvavo Gospodinovo lice Petar se pokaje, jer shvaća svu težinu svog grijeha, nevjere i sramotnog odricanja od Isusa. “I iziđe te gorko zaplaka” (Lk 22,62).
Nadalje Šimun Petar iskazao je svoju slabost u Antiohiji, gdje je održano zajedništvo stola s neobrezanim kršćanima od kojih nije tražio njihovo obrezanje. Smatrao je da je to u redu kao što je bilo odlučeno na sastanku apostola u Jeruzalemu. Međutim židovi kršćani su zbog toga prosvjedovali, vršeći pritisak na Šimuna Petra. Na kraju Petar je u svojoj slabosti popustio, te on zaniječe nežidove kršćane i prekida do daljnjega svaki kontakt s njima. Zbog toga je Pavao bio ljut na Petra, usprotivio mu se u lice, jer je zaslužio osudu (usp. Gal 3,11). Ili: “Ako ti, Židov, poganski živiš a ne židovski, kako možeš siliti pogane da se požidove” (Gal 3,14).
Drugim riječima, Pavao je otvoreno, hrabro i odvažno napao apostola iznad svih drugih apostola, Šimuna Petra, optuživši ga zbog njegovih ljudskih slabosti što je moglo rezultirati samouništenjem kršćanske zajednice u Jeruzalemu odnosno kršćanstva općenito, jer se Petar nije držao odluka i smjernica Prvog sabora u Jeruzalemu. Svi su naime očekivali da će Petar suspendirati Pavla, te mu oduzeti crkvenu službu. Međutim, Šimun Petar uvidjevši svoju osobnu krivnju i odgovornost, tiho i samozatajno se povukao na stranu i priznao svoju pogrešku. Unatoč njegovoj ljudskoj slabosti, apostolu Pavlu nikada nije palo na pamet dovoditi u pitanje Petrovu papinsku službu kao vrhovnog poglavara u Crkvi.
Trostruka apostolska služba Šimuna Petra – vrhovni učitelj, vrhovni svećenik, vrhovni pastir – automatski prelazi od njega samoga do svih njegovih nasljednika, sve do sadašnjeg Petra naših dana pape Franje. “Prvi vatikanski sabor definirao je dogmatski s potpunom jasnoćom papinsku službu odnosno istaknuo da je papa kao vrhovni pastir oslobođen bilo kakve zablude kad, kao vrhovni pastir Crkve, proglašava (ex cathedra) za cijelu Crkvu obavezujući nauk u pitanju vjere i morala.
Šimunu Petru dodijeljeno je prvenstvo jurisdikcije na temelju koje mora vladati i upravljati Crkvom tako da djeluje kao vrhovni zakonodavac i vrhovni sudac u Crkvi”. (P. Franz Schmidberger). Nadalje P. F. Scmidberger zaključuje: “Prvi vatikanski sabor jasno utvrđuje, međutim, da nasljednicima Petra, nije obećan Sveti Duh da izmišlja novi nauk, već da očuvaju na vjeran i svet način tradicionalni polog vjere”. (DS 3070). Jednom riječju: “Gospodin je utemeljio službu Šimuna Petra i svoj Crkvi darovao nadnaravni red milosti i spasenja, za život duše, koji počinje ovdje na zemlji s posvetnom milošću i vodi konačnom cilju, vječnom gledanju Presvetog Trojstva”. (P. F. Schmidberger).
U dugom nizu od 266. nasljednika sv. Petra, p. F. Schmidberger na poseban način uočava papu Lava I., a koji je također nazvan Veliki, spriječio je razaranje Rima od Atile i njegovih Huna, potaknuvši ga na obraćenje. Veliki papa Lav I. bio je znameniti propovjednik, koji je Crkvi ostavio svoje glasovite propovijedi, kao i studiozne i duboke teološke traktate odnosno svoje učenje o Bogočovjeku i Njegovoj vlastitoj biti.
Papa Grgur I. bio je vjerni i odani pastir stada Božjeg. Bio je boležljiv i kao takav morao je gotovo cijeli svoj život provesti na bolesničkoj postelji. Svoju bolest, patnju i bol prikazao ja ka žrtvu za Crkvu Božju. Svojim životom prosvijetlio ju je svojim pastoralnim pravilima i moralnom teologijom. Papa Grgur VII., Crkvu je neustrašivo branio protiv sekularnog napada, cara Henrika IV. Energično se je suprotstavio svakom obliku duhovne sekularizacije Crkve Božje. Zbog toga je morao umrijeti u progonstvu: “Volio sam istinu a mrzio laž. Zato umirem u progonstvu.” Stoga: “Tko hoće život svoj spasiti, izgubiti će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i Evanđelja, spasiti će ga” (Mk 8,35).
Zatim i papa Pio V. koji je poticao kršćane na molitvu i križarskih rat protiv islamske opasnosti. U borbi protiv islamizacije poticao je kršćane na razmatranje i moljene krunice. Iz povijesti poznata nam je znamenita bitka kod Lepanta koja se dogodila 7. listopada 1571., u sklopu Ciparskog rata, kad su se pomorske snage Osmanskoga carstva sukobile s flotom Svete lige. Kršćanska flota porazila je flotu Osmanskog carstava. Također divimo se i papi Inocentu XI., koji hrabro poziva kršćansku Europu na odlučni boj protiv Osmanskog carstva. Zahvaljujući njegovom energičnom zalaganju, kršćanski vladari sklapaju savez, te pod zastavom Bezgrješne 12. rujna 1683. na Kahlenbergu kod Beča, kršćanska vojska izvojevala je slavnu pobjedu protiv neprijatelja kršćanstva. Početkom 20. stoljeća papa Pijo X. (1903.-1914.),s jakošću duboke i žive vjere, s hrabrošću i odvažnošću bori se protiv svakog oblika hereze (modernizam) tog vremena.
Međutim, iste one slabosti kod Šimuna Petra možemo naći i kod mnogih njegovih nasljednika. P. Franz Schmidberger u svom daljem izlaganju ne govori toliko o osobnim grijesima u životu rimskih biskupa (papa), kao u slučaju s Aleksandrom VI., koji je nažalost svojim nedoličnim življenjem sablažnjavao kršćanski puk. Kao ni o mnogi renesansnim papama koji su ponašali i živjeli kao svjetovni prinčevi a ne kao autentični upravitelji Crkve Božje. Praktični život tih nesretnih ljudi ne smijemo u konačnici brkati s nepogrešivosti papa s bezgrješnošću papa. Jer: “Gospodin je, nakon njegova uskrsnuća, obećao i stvarno dao nepogrešivost Šimunu Petru, ali ne i osobnu bezgrješnost ni nepogrešivost u njegovim privatnim presudama.” (P. F. Schmidberger).
Da papa može u svojim privatnim presudama pogriješiti imamo nekoliko sljedećih primjera. Papa Ivan XXII. (+1334), koji je nijekao osobni sud, a time o čistilište govoreći da će čovjek biti pozvan samo na posljednjem sudu. Svojim nepromišljenim činom digao je cijeli teološki fakultet Sveučilišta (Sorbona) u Parizu. Drugim riječima, svi teolozi i učeni ljudi ograđuju se od papinog krivovjerja. Papa Ivan XXII. uvidjevši svoju pogrešku, i odmah potvrđuje crkveni nauk o osobnom sudu i čistilištu.
U vrijeme sv. Atanazija biskupa Aleksandrije koji je bio žestok branitelj vjere, papa Liberije (+366) upravlja Crkvom. Biskup Atanazije pet je puta bio prognan iz svoje biskupije jer je ustao protiv Arijeve hereze koja je nijekala Kristovo božanstvo. Riječ je o biskupu koju je hrabro ispovijedao Kristovo božanstvo. U međuvremenu, talijanska biskupska sinoda, braneći Arijevu herezu, izopćila je iz Crkve biskupa Atanazija. Nažalost papa Liberije umjesto da se zauzme za sv. Atanazija pridružuje se presudi talijanske biskupske sinode!
Papa Honorije I. svjesno ili nesvjesno pristaje uz jednu drugu herezu tj. monoteletizam. Riječ je o herezi koja naučava da u Kristu postoji samo jedna volja, negirajući pri tom dvije naravi u Krstu odnosno božansku i ljudsku. Nakon svoje smrti poslije trećeg carigradskog sabora, papa Honorije I. bio je osuđen i izopćen iz Crkve. Papa Lav II. doduše potvrđuje ovu osudu; ali u pismu španjolskim biskupima, kaže da Honorija i. treba manje više osuditi zbog nesavjesnog propusta nego zbog same hereze.
P. Franz Schmidberger u svom daljnjem izlaganju pod naslovom “Crkva danas” kritički se osvrće na vrijeme u Crkvi nakon Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.). Ne bih htio sada ulaziti u analizu njegovog kritičkog osvrta na Drugi vatikanski sabor, i slabosti koncilskih i poslije koncilskih papa kojih je doduše i bilo, jer to iziskuje mnogo truda i vremena. Drugim riječima, za jednu cjelovitu i objektivnu povijesnu analizu i donošenje suda, mišljenja sam da još nije vrijeme za to sazrelo.
PIŠE: don Tomislav Topčić