Pomazanje u Betaniji (B) (Mk14, 1-15; Mk 11, 1-10)
Dva dana prije Pashe i Beskvasnih kruhova, glavari svećenički i pismoznanci kovali su
zavjeru protiv Isusa. Drugim riječima, tražili su način kako da ga na prijevaru uhvate i
pogube. Nisu se usudili na sam Blagdan izvršiti zavjeru, jer su se bojali pobune i nereda u
narodu. Govorilo se: “Nikako na Blagdan, da ne nastane pobuna naroda”. (Mk14,2). Prije
mesijanskog svečanog ulaska u Jeruzalem (usp. Mk 11,1-10); Isus je u Betaniji, u kući
Šimuna Gubavca bio pomazan. Dok je sjedio za stolom, neka nepoznata žena noseći u ruci
posudicu nardove pomasti dođe do njega. U jednom trenutku razbije posudicu i polije Isusa
po glavi. Na tu njenu gestu neki su od nazočnih počeli međusobno negodovati odnosno
mrmljati, jer su smatrali da je bilo korisnije tu pomast prodati, i zarađeni novac u vrijednosti
od tristo denara podijeliti siromasima. Na to im Isus reče: “Pustite je, što joj dodijavate?
Dobro djelo učini na meni. Ta siromaha svagda imate uza se i kad god hoćete možete im
dobro učiniti, a mene nemate za svagda”.(Mk 14, 6-7). Nepoznata je žena svojim plemenitim
činom polijevajući pomast na Isusovu glavu, već unaprijed pomazala Isusovo tijelo za ukop.
Stoga gdje se kod bude propovijedalo Evanđelje, diljem svijeta, navješćivat se njena
plemenita gesta, njoj na čast i spomen (usp. Mk14, 8-9). Drugim riječima, u Betaniji u kući
Šimuna Gubavca, tajnovita i plemenita žena unaprijed je izvršila čin pomazanja Isusova
tijela prije ukopa. U svojoj plemenitoj gesti iskazuje dubok čin ljubavi i odanosti odnosno
naklonosti prema Kristu Gospodinu, što je raspet na križu (drvu života), umro za sve ljude.
Nadalje, bila je duboko svjesna svoje ljudske slabosti, krhkosti odnosno grješnosti koja ju je
strovalila u ponor vječne smrti. Iz dubine srca i duše klanjala se Isusovoj raspetoj ljubavi u
dimenziji križa, jer je bila svjesna neprocjenjive cijene svoga otkupljenja i spasenja. Stoga
zahvaljuje Isusu što je spasenje svijeta i ljudi ustrajao do kraja odnosno smrti na križu. Ni u
jednom trenutku nije se opirala Isusovoj spasiteljskoj i otkupiteljskoj neizmjernoj i darovanoj
nam ljubavi u dimenziji križa. Riječ je o ljubavi koja ju je u potpunosti prožimala, ispunjajući
je iskonskim mirom, i privukla k sebi. Neka i nas kršćane vjernike Krist Gospodin sa svog
križa sve privuče k sebi, i ispuni nas iskonskim mirom. Budimo i mi duboko svjesni
neprocjenjive cijene našeg otkupljenja i spasenja, i darovanog nam života vječnoga u Bogu.
Stoga prignimo svoja koljena i poklonimo mu se podno križa (drva života). Drugim riječima,
klanjamo se Gospodinovoj neizmjernoj Spasiteljskoj patnji, trpljenu i boli. Neka nas prože
milost Božja da duboko u srcu i duši osjetimo neizrecivu i neprocjenjivu snagu križa (drva
života). Bez križa nema pobjede života nad smrću. Nesretni Juda Iškariotski, jedan od
Dvanaestorice nije mogao prihvatiti Isusa koji je navijestio svoju muku, smrt i uskrsnuće.
“Evo, ulazim u Jeruzalem, i Sin čovječji biti će predan glavarima svećeničkim i
pismoznancima. Osuditi će ga na smrt, poganima, izrugati i popljuvati. Izbičevat će ga, ubiti
će ga, ali on će nakon tri dana ustati”. (Mk 10, 33-34). Bježeći od patnje, trpljenja i boli
odnosno od križa, Juda posjeti glavare svećeničke s ciljem da izda Isusa. Glavari mu obećaše
novčanu nagradu ako im uspije predati u ruke Isusa. Od tog trenutka Juda je tražio prigodu da
im što prije izruči Isusa u ruke (usp. 14, 10-11). Za to vrijeme učenici su se užurbano
pripremali gdje da blaguju pashu s Isusom. “Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i
pripravimo?” (Mk 11, 12). Isusu dvojicu učenika pošalje u grad, dajući im upute na kojem će
mjestu pripraviti za pashu. Na putu prema gradu susretnu nepoznatog čovjeka koji je nosio
krčag vode. On i uputi u grad, i u kuću na katu u kojoj će na katu naći veliko prostrano i
spremljeno blagovalište, te priprave pashu (usp. Mk 14, 12-16). Blagujuću pashu s Isusom
učenici su u srcu predosjećali Spasonosnu muku,smrt na križu (drvu života) i uskrsnuće od
mrtvih.
Don Tomislav Topčić