Povijesni korijen svetkovine Marijina uznesenja je posveta crkve u čast Majci Gospodinovoj u Jeruzalemu koja se je slavila 15. kolovoza od sredine 5. stoljeća. Bizantinski car Mauricije (582.-602.), protegnuo je ovaj blagdan kao obavezan u cijelom carstvu i kršćani Istoka nazvali su ga Usnuće Blažene Djevice Marije (Koimesis), u smislu smrti kao rođendana za vječni život. Kršćani Rima slavili su “Rođenje svete Marije” (Natale) s istim duhovnim sadržajem na isti dan od sredine 7. stoljeća. U Gregorijanskom sakramentaru pape Hadrijana I. (771.-795) ovaj se blagdan zove “Uznesenje svete Marije”, ali smrt nad njom nema onakvu moć kakvu ima nad tijelom ostalih smrtnika. Od 8. stoljeća pa dalje sva je kršćanska tradicija jednodušna u vjerovanju u Marijino uznesenje dušom i tijelom u nebo. Marija je, najuzvišeniji način po Kristovim zaslugama unaprijed otkupljenja i tako bila sačuvana od ljage istočnog grijeha. U trenutku Marijina začeća Bog joj je udijelio tolike milosti, tako da nije osjećala nikakvu prirodnu slabost, koju u svom tijelu osjećaju svi smrtnici uslijed istočnog grijeha. Kristovom Krvlju, koja je uzeta od nje, Marija je otkupljena i posvećena. Sv. Josip, sv. Ivan Krstitelj i prorok Jeremija zbog svoje buduće uzvišene službe bili su Božjom milošću već u utrobi svoje majke očišćeni od ljage istočnog grijeha.
Na brdu Sionu u Jeruzalemu nalazi se Crkva Marijina usnuća koja datira iz novijeg doba, gdje je Marija, prema kršćanskoj predaji, usnula u Bogu. Blizu Gestemanija nalazi se Marijin grob, a danas je to crkva koja se nalazi u rukama pravoslavaca. U duhu pravoslavne i katoličke kršćanske predaje taj je grob prazan, jer je Marija dušom i tijelom uznesena na nebo. Jacobus de Voragine služeći se apokrifnim spisima piše u svojoj knjizi “Legenda Auera – Zlatne legende” da je Marija dok je ležala na smrtnom krevetu zaželjela da budu apostoli oko nje, da budu uz nju i da je pokopaju. Njena želja se ostvarila tako da je anđeo donio na oblaku apostole koji su propovijedali na raznim strana svijeta, gdje im je Ivan javio da je Marija blizu smrti. Nakon smrti su je pokopali. Kad su, tri dana kasnije, posjetili njezin prazan i otvoren grob, u grobu su, umjesto tijela, bile ružem i ljiljani.
Dogma o Marijinu uznesenju na nebo nastala je iz stoljetne vjere Crkve. Teologija nas uči da je Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo kruna njezina bogomajčinstva, vječnog djevičanstva i bezgrješnog začeća. Već od koncila u Efezu 325. god; Marija stoji kao “Theothokos” (Bogorodica) kao majka Božja u središtu štovanja. Kao Majci Života pripada joj posebno mjesto i u njoj se štuje veličanstveno djelo Božje, i u njoj se slavi njezin sin, Krist Gospodin. Ona stoji u središtu, jer je Krist u središtu. Marijino uznesenje na nebo spada među najomiljenije marijanske pučke blagdane.
Sveti Epidfanije u četvrtom stoljeću prvi je istočni otac koji govori izričito o Marijinu uznesenju na nebo. On piše: “Kako je moguće da Marija svojim tijelom ne posjeduje nebesko kraljevstvo, ona koja nije učinila u tijelu nikakvo ružno djelo, već je ostala bezgrješna?” Prema njemu razlozi bi Marijinu uznesenju na nebo i u tijelu bili u njezinoj potpunoj bezgrješnosti. Na njoj se prvoj i u punini ispunilo šesto blaženstvo: “Blago čistima, srcem: oni će Boga gledati!” (Mt 5,8). Sveti Grgur Turonski (+ 593), prvi je zapadni crkveni pisac koji je izričito govorio o Marijinu uznesenju na nebo. Sveti Modest, jeruzalemski patrijarh (+ 634), uči izričito ovo: “U nebesku ložnicu ulazi ona koja postade preslavna zaručnica hipostatske unije dviju naravi u Kristu…Zbog toga je Marija, budući preslavna majka Krista Spasitelja, našega Boga, koji je davalac života i besmrtnosti, oživljenja od njega samoga, sudionica s njime kroz sve vjekove u neraspadljivosti,a on ju je probudio iz groba i uzeo k sebi onako kako on jedini zna”.
Sveti German, carigradski patrijarh (+ 733.), u prilog Marijina uznesenja navodi ove razloge: “Kad bi smrt mogla progutati onu, uistinu preblaženu, koja je slušala Božju riječ, bez požude i sudjelovanja muža začela osobu Božje riječi, rodivši je bez boli te koja se posve sjedinila s Bogom? Kako bi raspadljivost mogla zahvatiti ono tijelo od koje je došao život? Te se stvari protive i potpuno su tuđe duši i tijelu koje nosijaše Boga…”Sveti Ivan Damaščanin (+ 749), ostavio je tri govora o osnuću B.D. Marije, a koja su pod dogmatskim vidom izuzetno važna. U drugome od njih kaže: “I tako je presveto tijelo položeno u veoma lijep i bogat grob, a odande nakon tri dana odneseno u nebeske šatore”. Sveti Bernarda (+ 1153.), u svom govoru o uznesenju kaže: “Djevica, ulazeći danas slavna na nebo, bez sumnje umnožava obilno užitke građana. Možemo misliti kava je bila njihova slava kad su zaslužili čuti njezin glas, vidjeti lice te uživati blaženu prisutnost?”
Sveti Toma Akvinski (+ 1274.) naučava: “Zbog grijeha su čovjeku bila tri dana prokletstva…Od trećeg dana je bila netaknuta blažena Djevica, jer je s tijelom bila uznesena na nebo”. Veliki srednjovjekovni propovjednik sv. Antun Padovanski (+1231.), u jednoj propovijedi na Veliku Gospu kaže: “Gospodin je uskrsnuo kad je uzašao s desne Oca. Uskrsnula je i škrinja njegova posvećenja, kad je na ovaj dan Djevica Marija uznesena u vječnu ložnicu…” Učeni papa Benedikt XIV. u 18. stoljeću raspravljajući o blagdanima Majke Božje piše: “Tkogod se potrudi da prouči stare dokumente, u kojima se ovaj blagdan naziva usnuće, naći će ovaj odgovor: usnuće je i uznesenje jedna te ista stvar”. Na kraju ću spomenuti i velikog pobožnika i teologa kardinala Newmna. Njemu je svetkovina Marijina uznesenja bila naročito draga. On bi svaki put kad bi u Lauretanskim litanijama ponavljao zaziv “Ružo otajstevna”, i sam krilima duha zalepršao u nebo slijedeći onamo Mariju uznesenu.
Zahvaljujući apokrifnim spisima i teološko-biblijskim razmišljanjima odnosno o raspravama o njenom uznesenju na nebo, papa Pio XII. 1. studenog 1950. god. proglasio je u apostolskoj konstituciji “Munificetissimus Deus” člankom vjere (dogmu) o Marijinom uznesenju dušom i tijelom na nebo, po završetku njezina zemaljskog života. Prije proglašenja bio je pitan cijeli episkopat, a od polovice 19. st. je pismeno traženo proglašenje dogme. Na I. vatikanskom koncilu (1869.-1870.), 204. koncilska oca su tražila da se definira dogma o Mariji na nebo uznesenoj. Već prije 1500. godina jasno se postavljao pitanje načina Marijina dovršenja.
Drugi vatikanski koncil u osom poglavlju Uredbe o Crkvi doslovno navodi riječi dogmatske bule o Marijinu uznesenju: “Napokon je Bezgrješna Djevica, sačuvana čista od savke ljage istočnog grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života, dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu”. Nadalje, koncil naglašava kristološku bitnost te Marijine povlastice slijedećim riječima: “Ona je od Gospodina bila uzvišena sa svojim Sinom, Gospodarom i pobjednikom nad grijehom i smrću”. Veliki pobornik za proglašenje dogme o Marijinu uznesenju, naš zemljak o. Karlo Balić, koji je po nalogu Pija XII. sakupljao dokumentaciju Svjedočanstva o uznesenju BD Marije iz svih stoljeća, Rim 1948.-1950., tumačeći navedeni tekst, naglašava kristološki vid dogme o Marijinu uznesenju. On doslovno kaže: “Krst, pobjednik grijeha i smrti, zadobiva u Mariji najveću od svojih pobjeda izuzimajući je od grijeha i dajući joj unaprijed – tj. prije općeg uskrsnuća tijela – proslavu u duši i tijelu. Time Marija, uzeta u na nebo, jamstvo budućeg uskrsnuća i proslave svih onih koji vjeruju u Krista, a zbog toga isti motiv nade i utjehe za Božji narod u očekivanju parusije”.
Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.), Marijino mjesto u povijesti spasenja opisuje ovim riječima: “I to Marijino materinstvo u ekonomiji milosti neprekidno traje, od časa pristanka, koji je vjerno dala kod navještenja i koji je nepokolebljivo održala pod križem, sve do trajnog proslavljena svih odabranih. Jer, nakon uznesenja na nebo nije napustila tu spasonosnu ulogu, nego nam mnogovrsno svojim zagovorom i dalje pripravlja milost vječnog spasenja. Materinskom ljubavlju brine se za braću svoga Sina koji još putuju i nalaze se u pogibeljima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu. Zato se Blažena Djevica u Crkvi zaziva imenom Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica. Ipak se to tako shvaća da ništa ne oduzima niti dodaje dostojanstvu i moći Krista, jedinog Posrednika”. (Dogmatska uredba (konstitucija) o Crkvi “Svjetlo naroda”, br. 62).
Mariju Majku ne možemo zamisliti bez Krsta Gospodina, jer on u njoj živi i kraljuje. Završivši tijek ovozemaljskog života, i nakon što je dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, Marija nikada nije napustila svoju spasonosnu zagovorničku ulogu, zauzimajući se za vjerni kršćanki puk. Ono što nudi svijetu danas, jest živa i konkretna stvarnost Spasitelja svijeta, u njegovu utjelovljenu. Drugim riječima, Marija je autentična čuvarica stvarnosti utjelovljenja. Kršćanski vjernički puk u Mariji Majci vidi jutarnju zoru ili zvijezdu Danicu koja nam otkriva Krista Gospodina, koji nas kao Sunce pravde obasjava svojim svjetlom, i pokazuje nam put spasenja. Potrudimo se da nam Marija Majka u našem kršćanskom vjerničkom životu bude što poznatija, ljubljena i čašćena kao što i dolikuje Majci Božjoj. Mariju Majku moramo doživljavati kao našu autentičnu životnu suputnicu i supatnicu na životnom hodočasničkom putu u vječnu domovinu na nebesima. Marijanska svetišta nas privlače, a posebno za vrijeme njenih blagdana. Stoga nad Dan Marijine slave (Velika Gospa), rijeke hodočasnika kršćanskog vjerničkog puka veselo hrle u njena svetišta, štujući Presvetu Bogorodicu u molitvi, pjesmi i u djelima iskrene pobožnosti. Drugim riječima, tko nas može bolje razumjeti i utješiti osim Majke Marije. Mnoge katedrale u svijetu posvećene su Bogu pod Marijinim imenom. Stoga nema crkve u svijetu bez oltara u njezinu čast. Nadalje, mnogo je zajednica, bratovština i kongregacija ustanovljenih u njezinu čast. U znak zahvalnosti Majci Božjoj kroz trinaest stoljetnu povijest, u Hrvatskoj je sagrađeno oko 8000 Gospinih crkava (kapela), i oko 230 Marijanskih svetišta. Sve nam to govori o stoljetnoj odanosti i vjernosti Hrvatskog kršćanskog vjerničkog puka prema nebeskoj Majci Mariji, kraljici Hrvata.
Don Tomislav Topčić