Isus je Dobri Pastir koji je u svakom trenutku spreman svoj život položiti za svoje ovce. Najamnik nije istinski pastir, jer u trenutku kad vidi da vuk napada ovce on od straha bježi pred vukovima, ostavljajući ovce na nemilost vuku koji ih napada i razgoni. Drugim riječima, Najamniku nije stalo do ovaca i njihova života. Međutim, Dobri Pastir poznaje svoje ovce i one poznaju njega. Moj Otac poznaje mene i ja poznajem njega, i u svakom trenutku sam spreman svoj život dati za svoje ovce. Nadalje Isus govori učenicima da ima još ovaca koje nisu iz ovčinjaka, koje treba potražiti i dovesti ih u ovčinjak. Oni će čuti njegov glas i odazvati će se i postati će jedno stado i jedan pastir. Njegov ga Otac ljubi što polaže svoj život za sve njih. Nitko mu ne može život oduzeti, jer ga on sam dobrovoljno polaže za druge. Dobri Pastir bezuvjetno polaže svoj život za svoje ovce, jer mu je stalo do njihova života (usp. Iv 10, 11-17). Stoga: “Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.” (Iv. 10,18). U Šimunu Petru vidimo klasični primjer istinskog pastira, koji je vlastitim životom branio povjereno mu stado Božje. Apostol Petar je uistinu žarko ljubio i volio Gospodina, i ako ga je u svojoj ljudskoj slabosti tri puta zatajio: “Kažem ti Petre, neće se danas oglasiti pijetao, dok me tri puta ne zatajiš da me ne poznaš.”(Lk 22,33). Unatoč njegovoj ljudskoj slabosti i ograničenosti, Isus je u Petra imao silno i neograničeno povjerenje govoreći mu: “Pasi ovce moje!” (Iv 21,17). Povjeravajući mu, i dajući mu svoje stado u njegove nedostojne pastirske ruke, Isus mu nagovješćuje kakovom će smrću proslaviti Boga. “Zaista, zaista, kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširiti ćeš ruke, i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.” (Iv 21,18). Nakon Gospodinova upozorenja, Petru je bilo posve jasno što ga čeka ako želi slijediti i nasljedovati Dobrog Pastira Krista Gospodina. Stoga nije se više osvrtao na svoju ljudsku slabost i ograničenost, nego se je u potpunosti uzdao u Božju ljubav i milosrđe. Gospodinove riječi: “Idi za mnom!” (Iv 21,19); duboko su odjeknule u njegovom srcu. Nakon toga niša ga više nije moglo udaljiti od ljubavi Božje (usp. Rim 8, 34-39).
Neustrašivo se je borio protiv lažnih pastira koji su bili prožeti najamničkim odnosno trgovačkim duhom. Najamniku je više stalo do osobnog uspjeha ili probitka odnosno nemoralne dobiti, nego do spasa ljudskih duša. Stoga svoj život ne izlaže životnoj opasnosti odnosno pogibelji. Drugim riječima,više se boji tjelesne smrti a ne duhovne. Šimun Petar nije bježao od grabežljivih vukova odnosno sinova ovoga svijeta, nego se je hrabro i odvažno uhvati s njima u koštac, braneći vlastitim životom povjereno mu stado Božje. Stoga: “Tko hoće život svoj spasiti, izgubiti će ga; a tko svoj izgubi svoj život poradi mene i Evanđelja spasiti će ga.” (Mk 8,35). Drugim riječima, u duhu Dobrog Pastira u potpunosti je bio spreman svoj život položiti za braču i sestre, jer se nije toliko bojao tjelesne (vremenite), nego duhovne (vječne) smrti. Šimun Petar sjetio se je trenutka kad je Isus prvi put navijestio svoju muku, smrt i uskrsnuće, i svoje slabosti u pokušaju od njegovog križnog puta (usp. Mt 8,35). Gorko se je zbog toga u srcu pokajao, i nije više kanio napustiti Gospodina unatoč mnogim nevoljama i poteškoćama s kojima se svakodnevno susretao ma životnom pastirskom putu. Stoga kad su mnogi napustili Isusa, Petar i ostala Jedanaestorica ostadoše. “Gospodine, kome da idemo. Ti imaš riječi života vječnoga ! I mi vjerujemo i znamo: ‘Ti si Svetac Božji’.” (Iv 6, 67-68). Šimun Petra bio je duboko svjestan da ga čeka kao i ostalu Jedanaestoricu učenika: “Evo ja vas šaljem kao ovce među vukove . Budite, dakle, mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!” (Mt 10,16). Drugim riječima, Gospodin ih je upozorio da se moraju čuvati ljudi, jer će ih iz zaviti i mržnje predavati vijećima, i unutar svojih sinagoga mučiti. Za svjedočanstvo njima i poganima, poradi Krista voditi će ih pred upravitelje i krajeve zemaljske. Tješio ih da ne budu zbog toga zabrinuti, jer će im se u onaj dan dati što će govoriti. “Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama.” (Mt 10,20). Jednog dana privedoše Petra i ostalu Jedanaestoricu pred viječe u Jeruzalemu kako bi im strogo zabranili govoriti u Ime Isusovo, jer su svojom heretičkom naukom mnoštvo naroda u gradu Jeruzalemu zarazili. “Nismo li vam strogo zapovjedili da ne učite u to Ime? A vi ste, eto, napunili Jeruzalem svojom naukom i hoćete na nas navući krv toga čovjeka.” (Dj 5,28). Međutim, Petar i ostala Jedanaestorica nisu bili opterećeni ljudskim predrasudama, nego puni Duha Božjega neustrašivo, hrabro i odvažno suprotstaviše se članovima Vijeća. Drugim riječima, nisu bili opterećeni ljudskim obzirima koji bi ih sputavali u navještaju riječi Božje, i u vršenju službe ozdravljenja. “Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima! Bog otaca naših uskrisi Isus, koga vi smakoste, objesivši ga na stup. Njega Bog desnicom svojom uzvisi, za Začetnika i Spasitelja, da obraćenjem podari Izraela i oproštenjem grijeha. Mi smo svjedoci tih događaja, i Duh Sveti kojega dade onima što mu se pokoravaju.” (Dj 5, 29-32). Nažalost mnogi su u Izraelu isključeni iz kraljevstva Božjega, krivnjom svećeničkih glavara, narodnih starješina, farizeja i pismoznanaca. Šimun Petar i ostala Jedanaestorica apostola doduše nisu se osvrtali na njihove neutemeljene optužbe i pritužbe, nego su hrabro i odvažno išli u potragu za izgubljenim ovcama doma Izraelova! “Putem propovijedajte: Približilo se je kraljevstvo nebesko! Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite!”(Mt 9,7).
Sveti Franjo Kasaverski strašno je bio ogorčen i ljut upravo na one slijepe vođe koji su imali više “učenosti” nego ljubavi. “Jao, kako su mnoge duše, vaš krivnjom, isključene iz neba te se strovaljuju u pakao!” (Iz Života Franje Kasaverskog što ga je napisao H. Turselini, Rim 1956, Knj. 4, pismo4 (1542) i (1544). Stoga Papa Grgur Veliki s ogorčenjem piše: “Evo svijet je pun svećenika, ali ipak u Božjoj žetvi nađe se veoma rijetki radnik, jer doista primismo svećeničku službu, ali je neobavljamo…Ostavljamo službu propovijedanja, i – kako vidimo – nazivamo se biskupima sebi na štetu te zadržavamo počasno ime, a ne djelujemo kako treba.” Hom, 17,3 14,.LP. 76, 1139-1140). Sveti Franjo Kasavreski i Papa Grgur Veliki s pravom kritiziraju one “pastire” koji su prožeti najamničkim duhom a ne duhom Dobrog Pastira. Najamnički (trgovački) duh mnoge pastire današnjice sputava ih u njihovom pastirskom poslanju u navještaju riječi Božje, i u službi ozdravljena. Licemjerje i taština nekadašnjih pismoznanaca i farizeja nažalost karakterizira najamnike pastire današnjice. Riječ je pseudo-pastirima koji su nalik obijeljenim grobovima: “Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće.” (Mt23,27). Nadalje: “Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena a sami ni da prstom makli.” (Mt 23,4) Ili: “Sva svoja djela čine da zato da ih ljudi vole.” (Mt 23,5). Stoga: “Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ‘Rabi’.” (Mt 23,6). Njima nije stalo do spasa vlastite duše a kamoli tuđe duše. “Licemjeri! Zaključate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date unići ni onima koji bi htjeli.” (Mt 23,13-14). Pred moćnicima ovoga saginju svoju oholu glavu i prigibaju svoja koljena, ne bi li našli naklonost u njihovim očima. Stoga svjesno ili nesvjesno postaju sluge grabežljivim vukovima tj. sinovima ovoga svijeta. Poput Pilata peru svoje ruke od pravedne prolivene krvi nedužnih duša. Zaziru od siromašnih lazara koji obilaze pragove njihovih domova ne bi li utažili svoju glad i žeđ. Drugim riječima, ne prepoznaju u gladnima, golima, bolesnima, beskućnicima, strancima i utamničenima Gospodina. Umjesto da slijedu Gospodina koji im govori: “Idi za mnom.” (Iv 21,19), nažalost hodočaste putem vječne propasti vukući za sobom mnoge izgubljene duše. Hram Božji (Crkvu) pretvorili su u kuću trgovačku, jer im nije stalo do Boga i izgubljenih ovca doma Izraelova, nego do vlastitog komoditeta i prosperiteta. Na svu sreću za Crkvu i svijet ima još svetih pastira koji su duboko svjesni svojeg pastirskog poslanja u svijetu. “Žetva je velika, a radnika malo. Molite, dakle, gospodara žetve, da radnika pošalje u žetvu svoju.” (Lk 10,2). Stoga u duhu Dobrog Pastira i primjerom milosrdnog Samarijanca priskaču u pomoć svim ljudima zatečenim u životnim pogibeljima ili nevoljama (usp. Lk 10,29-37). Stoga duhovno i materijalno skrbe o gladnima, žednima, golima, bolesnima, utamničenima, strancima odnosno beskućnicima (usp. Mt 25, 31-46). Na umu uvijek imaju tri prispodobe o milosrđu. Riječ je o izgubljena i nađenoj ovci, izgubljenoj i nađenoj drahmi i izgubljenom i nađenom rasipnom sinu (usp. Lk 15,1-32). Drugim riječima, idu u potragu za izgubljenim dušama po bespućima ovoga svijeta. Poput Šimuna Petra i ostale Jedanaestorice apostola ne osvrću se na neutemeljene optužbe braće najamnika u Crkvi Božjoj, nego idu u potragu za izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putem propovijedaju o kraljevstvu Božjem, odnosno evangeliziraju svijet u kojemu žive. Nadalje u službi ozdravljenja dijele sakramente i blagoslivljanu duše blagoslovnim molitvama. Jednom riječju duhovno-tjelesno liječe i ozdravljaju bolesne, gubave, opsjednute (usp. Mt 9,7). Duboko su svjesni da se moraju više pokoravati Bogu nego ljudima, žele li da njihov apostolat bude duhovno plodonosan na slavu Božju i na spasenje povjerenog im stada Božjeg (usp. Dj 5,29).
Don Tomislav Topčić