Leonardo Portomazricijski (1676.-1751.) talijanski svetac, franjevac i asketski pisac, jedan od najvećih promicatelja križnoga puta, tijekom svog ovozemaljskog života je dao izgraditi 572. postaje Križnog puta, uključujući i nadaleko poznati križni put u Koloseumu koji je 1750. godine posvetio papa Benedikt XIV. i proglasio Koloseum mjestom spomena na kršćanske mučenike antike.
Djelujući kao misionar na Korzici, pred javnošću rekao je: “Želim umrijeti u misiji, s mačem u ruci protiv pakla.” Na glasu svetosti usno je u Gospodinu u Rimu 26. studenog 1751. Njegove propovijedi bile su sjajne, jer je njegova rječitost bila sveta kao i kod svetog Ivana Zlatousta, biskupa i crkvenog naučitelja.
Jednom kad je imao dvotjednu misiju u Rimu, kardinalski zbor na čelu s papom došao ga je poslušati. Čašćenje Presvetog Srca Isusova i Bezgrješno Srce Marijino, klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu, bile su njegove križarske vojne. Jedna od njegovih najpoznatijih propovijedi glasila je: “Malo je onih što su spašeni”. Bit ovog uvoda je odlučiti jeli broj kršćana koji su spašeni veći od onih koji nisu spašeni? Nadalje ova tema će kod mnogih kršćana proizvesti spasonosni sveti strah pred sudištem Božjim.
Ovdje je bitno naglasiti da je tijekom procesa njegove beatifikacije ova propovijed kao i ostali njegovi spisi, bila podnesena na kanonsko ispitivanje. Sveti Leonardo bio bi najsretniji kad bi mogao sa sigurnošću reći: “Ti ćeš sigurno ići u raj, najviše kršćana je spašeno, tako ćeš i ti biti spašen.” Međutim svetac nam ne može dati sigurno jamstvo, ako se stalno bunimo protiv Božijih odredaba kao protiv naših najvećih životnih neprijatelja.
Svoju propovijed podijelio je u dva dijela. U prvom piše što teolozi i crkveni oci govore o borju spašenih i osuđenih duša. U drugom dijelu pokušati će obraniti Božju dobrotu prema bezbožnicima koji su nećudoredno živjeli, ne kajući se za svoje grijehe, jer su htjeli biti osuđeni.
Nauk crkvenih otaca
Sveti Leonardo u svojim propovijedima želi suzbiti nemar slobodnjaka: “koji govore o milosrđu Božjem i kako je lako obratiti one što žive uronjeni u razne vrste grijeha i duboko spavaju na putu u pakao.” Stoga, jedina je svrha svečeve propovijedi: “suzbiti oholost slobodnjaka koji odbacuju sveti strah Božji iz svoga srca i sklapaju savez s đavlom koji, prema mišljenu svetog Euzebija, osuđuje duše umirujući ih.”
Bog nas je bez naše volje stvorio, ipak bez naše volje ne može na spasiti. Drugim riječima, ne smijemo biti pasivni promatrači, nego aktivno sudjelovati u svome spasenju. Stoga: “odrasli katolici koji imaju slobodu izbora sposobni su sudjelovati u ovom velikom pitanju njihova spasenja.”
Kardinali Toma de Vija ili Kajetan i Robert Bellarmin naučavaju: “da je veći broj odraslih katolika osuđen.” Svetac citira i Francisca Suareza: “Najopćenitije mišljenje koje se drži je da je među kršćanima veći broj osuđenih duša nego unaprijed spašenih.” Isto tako razmišljaju i sveti Teodor, sveti Bazilije, sveti Efrema i sveti Ivan Zlatousti… Sveti Anzelmo naučava: “Malobrojni su što su spašeni.” Sveti Augustin je mnogo jasniji: “Stoga, malo je spašenih u usporedbi s onima koji su osuđeni.” Sveti Jeronim govoreći svojim učenicima još je radikalniji: “Od jedne stotine tisuća ljudi čiji je život uvijek bio loš, naći ćete jedva jednoga koji je vrijedan pomilovanja.”
Riječi Svetog Pisma
Sjetimo se velikog potopa svijeta u vrijem Noe. Samo osam ljudi bilo je spašeno u arci. Sveti Petar u arki vidi sliku Crkve: “Ova arka je bila slika Crkve”, a sveti Augustin tvrdi: “I ovih osam ljudi što su bili spašeni znači da su malobrojni kršćani spašeni jer su vrlo rijetki koji se iskreno odriču svijeta, a oni koji ga se odriču samo riječima ne pripadaju otajstvu predstavljenom tom Arkom.” Jedan znatiželjan čovjek upitao je Gospodina: “Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?” (Lk 13,23). Krist Gospodin mu odgovara: “Borite se da uđete na uska vrta jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.” (Lk 13,24). Ili: “Mnogo je zvanih, ali malo izabranih.” (Mt 22,14). Stoga, sveti Grgur objašnjava: “da su od svih ljudi mnogi zvani k istinskoj vjeri, ali je od ovih zvanih malo spašenih.”
Spasenje u raznim stanjima života
Sveti Leonardo iznio je u svojoj propovijedi zastrašujuću priču Tome iz Cantiprea koja se odnosi na pastire svete Crkve, odnosno na crkvene velikodostojnike koji “nadziru” duše: “Sinoda se bila održavala u Parizu i velik broj crkvenih velikodostojnika i pastira koji imaju nadzor nad dušama je bio prisutan, čak i kralj i prinčevi su došli dati skupštini sjaj svojom prisutnošću. Bio je pozvan poznati propovjednik da propovijeda. Dok je pripremao propovijed, strašan demon mu se pojavio i rekao: ‘Stavi knjige sa strane. Želiš li dati propovijed koja će biti korisna tim prinčevima i prelatima, zadovolji se reći im mišljenje. Mi prinčevi tame zahvaljujemo vama, prinčevi, prelati i pastiri duša jer zbog vaše nemarnosti, veći je broj vjernika osuđen, također, čuvamo vam nagradu za ovu uslugu, kad budete s nama u paklu.’ Jao vama koji drugima naređujete! Ako je toliko mnogo osuđenih vašom krivnjom, što će s vama biti?”
Sveti Vinko Ferrerski nakon smrti obratio se svom biskupu riječima: “Znajte monsinjore, da je u istom satu kad sam preminuo, trideset tri tisuće ljudi umrlo. Od ovog broja, Bernard i ja smo otišli u nebo bez odgode, troje su otišli u čistilište, a svi su ostali pali u pakao.”
Jedan od subraće svetog Leonarda propovijedajući u Njemačkoj predstavio je “ružnoću grijeha bludnosti tako snažno da se jedna žena onesvijestila od žalosti pred svima. Zatim, vračajući se u život, rekla je: ‘Kad sam bila predstavljena pred sudom Božjim, šezdeset tisuća ljudi je stiglo u isti čas sa svih strana svijeta; od toga broja, troje je otišlo u čistilište, a svi ostali su bili osuđeni.’ O bezdane kazna Božjih.”
Nadalje svetac citira pisca Salvijana koji govori o svom vremenu, koje se nažalost ne razlikuje ni od njegova vremena u kojem je živio: “Lakše je naći bezbrojno mnoštvo grešnika uronjenih u razne vrste opačina nego šačicu nevinih ljudi.” Ili kralj David u svom psalmu: “Svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše: nitko da čini dobro – nikoga nema.” (Ps 14,3). Drugim riječima, tijekom povijesti duh sebičnosti, častohleplja, proždrljivosti i raskošnosti mnoge duše strovalio je u ponor vječne smrti ili prokletstva.
Sveti Ivan kaže: “Znamo: od Boga smo, a sav svijet je pod Zlim” (1 Iv 5,19). Nažalost mnogi kršćani nedolično pristupaju sakramentu pokore. Drugim riječima, njihove ispovijedi su svetogrdne odnosno neiskrene. Stoga Sveti Leonardo zaključuje: “Biste li ocijenili valjanom ispovijed nekoga tko se optužuje za grijehe bludnosti, a opet ostaje u navadi da ih čini? Ili nekoga tko se optužuje za očite nepravednosti bez ikakve namjere da ih bar nekako ispravi? Ili nekoga tko iznova pada u iste opačine odmah što je izišao iz ispovjedaonice?”
Na kraju Leonardo citira svetog Ivana Zlatoustog: “Ovaj svetac kaže da većina kršćana ide kroza život stazom u pakao.” Naravno da je milosrđe Božje veliko zaključuje naš sveti Leonardo. “Da za one koji ga se boje, kaže Prorok; ali je također velika i njegova pravednost za one koji ga se ne boje, a to osuđuje baš sve uporne grešnike.” Mnogi kažu: “Ako me je Krist želio osuditi, zašto me je stvorio?” Leonardo im odgovara: “Tiho, brzopleti jeziče! Bog nikoga nije stvorio da ga osudi; ali tko je osuđen, osuđen je jer je tako htio.” Uopće nije upitno da naš Bog želi da se svi ljudi spase. “Ja ne želim smrti nikoga koji umre – riječ je Gospoda Boga. Obratite se, dakle, i živite!” (Ez 18, 23.32).
PIŠE DON TOMISLAV TOPČIĆ