Piše: don Tomislav Topčić
Prvoga dana mjeseca studenoga Crkva slavi blagdan Svih Svetih, kao najveće duhovno bogatstvo i ponos Katoličke crkve. Majka Crkva u razdoblju svoga života kroz dvadeset stoljeća darovala je svome kršćanskom puku duhovne velikane odnosno svece. U njima Crkva vidi svoju najveću radost i utjehu, duhovno bogatstvo i najsjajniji ures kršćanstva.
Razmišljajući o svecima, pitamo se kako su oni mogli kroz sve životne kušnje i poteškoće ostati vjerni Bogu. Riječ je o svetim kršćanskim dušama, koje su se tijekom svoga ovozemaljskog životnog hodočasničkog križnog puta odlikovale, i bile ispunjene autentičnom i istinskom dobrotom i milosrđem. One iste kušnje i napetosti s kojima se i mi današnji vjernici susrećemo, i naši sveci su se također susretali ali i protiv njih su svakodnevno neustrašivo i energično borili, jer se nikada nisu htjeli pomiriti za zloćom u sebi. Dakle, bili su poput zlata iskušani u vatri, i zbog toga ih je Gospodin nagradio vječnom nebeskom nagradom, odnosno nebom u kojem je zasjala punina čistoće i nevinosti njihovih svetih duša.
Crkva je u prvim kršćanskim stoljećima samo svetim mučenicima davala posebne svetkovine. Svete djevice i udovice koje su se odlikovale svetim životom, već od 5. stoljeća Crkva priznaje svetima i počinje ih štovati. Ubrzo je bilo više svetaca nego dana kroz godinu, i zbog toga je nastala svetkovina Sviju Svetih. Zašto Crkva blagdan Svih Svetih slavi na kraju crkvene godine? Zbog toga što Crkva tada prikazuje slavno dovršenje Kristovog kraljevstva i njegov drugi slavni dolazak na koncu svijeta, časteći ga kao istinskog Kralja svih odabranih i otkupljenih duša od grijeha i jarma smrti kao najvećeg zla na svijetu od kojeg cijelo čovječanstvo trpi.
Svece treba nasljedovati
Dana, 1. studenog Majka Crkva ne slavi samo one koji su od nje službeno kanonizirani, a kojih ima više od dvije tisuće, već i slavi i one čiji su imena zapisana u knjizi života na nebesima. Sve njih predvodi Gospodinova Majka Marija koju častimo kao vjernu službenicu Božju. Bitno je napomenuti da su svi znani i neznani sveci i blaženici baštinili istu vjeru kao i mi današnji vjernici, primili iste sakramente kao i mi, vršili su iste Božje zapovjedi i kršćanske savjete kao i mi. Mnogi su od njih hodili putem nevinosti, ali ipak najveći dio svetih i prokušanih duša hodio je putem pokore.
Razmišljajući o njima možemo mirne duše zaključiti da su sveci bili najveći duhovni dobročinitelji kroz povijest Crkve i čovječanstva. Svojim ljudskim i kršćanskim življenjem dali su neizbrisivi pečat ljudskoj civilizaciji te usmjerili tokove čovječanstva u skladu s najboljim duhovnim težnjama čovjekova srca i poziva za izgradnju humanijeg ljudskog života i međusobnog življenja u Bogu. U svakom trenutku bili su spremni braniti i očuvati slobodu i dostojanstvo ne samo pojedinca nego i cijelog naroda. Branili su Crkvu, kršćanstvo i njihova prava i bili spremni u svako trenutku položiti svoj život radi vjernosti Bogu i Crkvi.
Drugim riječima, svojim svetim životom branili su Crkvu i zauzimali se za ljudska prava, dostojanstvo i slobodu. Zahvaljujući svecima ljudska povijest nije ostala u tami i sačuvala je svoju životnost. Njihova svetost ima svoje izvore u samom Kristu Gospodinu i Crkvi. Zbog toga na njihovu svetost gledamo kao na plod Božje milosti i njezina plodonosnog djelovanja u njihovim dušama. Ne zaboravimo da svima nama Bog daje svoju milost i očekuje da se bez straha otvorena srca i duha otvorimo njegovoj božanskoj milosti. Svetost ne samo da od nas traži, nego i nam pomaže da možemo u sebi kontrolirati niske prohtjeve tijela. Sveci su uvijek davali prednost duše nad tijelom, duha nad materijom i vječnosti nad vremenitom prolaznosti ovog svijeta.
Sveci su putem nevinosti i pokore došli u Nebo. Promatrajući silno mnoštvo svetaca i potaknuti njihovim životnim primjerom i sv. Augustin se obratio razmišljajući i govoreći samom sebi: „Mogli su oni postati sveti, mogu i ja“. U tome jest bit blagdana Svih Svetih, a koji u sebi nosi radost i snažan poziv svim kršćanima vjernicima: „Budite sveti, budite savršeni“. Svi su kršćani vjernici pozvani na svetost života, kako bi na taj način postali vjerna slika Krista Gospodina. Kao živi primjer Evanđelja, po kojem su živjeli, sveci su svim srcem, dušom i razum ljubili Gospodina, Majku Crkvu i kršćanstvo.
Kao vjerna slika Kristova u potpunosti su ga nasljedovali. Svojim kršćanskim življenjem postali su istinska i autentična evanđeoska sol i svjetlo svijeta. Današnji kršćani i vjernici moraju se sjediniti dušom i srcem s Kristom, kako bi današnjem svijetu u kojem žive i djeluju mogli davati jedno veliko i istinsko svjedočanstvo o Bogu, koji je jedini izvor spasenja svijeta i čovječanstva.
Blagdan Svih Svetih ne govori nam samo da se divimo svecima, nego da ih nasljedujem, i na taj način pronalazimo putove po kojima su sveci hrabro i neustrašivo koračali kako bi došli do svoga konačnog cilja koji vodi u vječni život!
Spomen vjernih mrtvih
Dan poslije, 2. studenoga Katolička Crkva slavi Dušni dan kao spomen svih vjernih i mrtvih za koje vjerujemo da su usnuli u Gospodinu. Katolička Crkva na poseban način posvećuje pažnju, i brigu onih duša koje još nisu stigle do konačnog cilja tj. u vječnost. Riječ je o dušama koje je Božja pravda za neko određeno vrijeme zaustavila u čistilišnim mukama, kako bi te duše na tom mjestu dale zadovoljštinu Bogu za otplatu svojih zemaljskih dugova. Doduše Crkva se tih duša svaki dan spomene u svetoj Misi, ali je ipak jedan dan u godini posvetila njima, a to je Dušni dan, koji nas potiče da se sjetimo svih naših pokojnika. Crkva prožeta kršćanskim milosrđem, tijekom vremena proširila je taj dušni dan cijeli studeni mjesec.
Sveto Pismo nas potiče i govori, kako je naša sveta dužnost moliti za naše drage i voljene koji su nas napustili, da im Dobri i Milosrdni Krist Gospodin oprosti njihove grijehe koje su počinili zbog svojih ljudskih slabosti. Na tu misao često su poticali vjernike, sveti Oci, i crkveni naučitelji. Tu istu misao Crkva kao brižna majka i današnjim vjernicima stavlja na srce, i potiče ih da svakodnevno kroz molitvu razmišljaju o svojim pokojnicima, koji traže našu svakodnevnu pomoć, bilo to kroz molitvu ili djela milosrđa koja činimo na slavu Božju i za spasenje njihovih duša.
Moramo se pomiriti s činjenicom da su naši dragi pokojnici završili ovozemaljski tijek svoga života i napustili nas. Bez obzira koliko ta istina bila bolna za sve nas, ipak nas tješi i uči vjera u Krista raspetog i uskrslog da je to ipak samo privremeni rastanak, jer ponovo ćemo se naći i susreti u kraljevstvu nebeskom. Za sve ljude smrt je mučno i tjeskobno pitanje, i na koje nitko ne može ostati posve miran i spokojan. Mi kršćani i vjernici vjerujemo da je Krist na križu, svojim križem pobijedio našu smrt, kao istinski gospodar života i smrti.
Kristov križ, zajedno s križevima na našim grobovima, govori nam o vječnom životu koji slijedi nakon ovozemaljske prolaznosti. Svjetlo vjere u uskrsnuće govori nam da smo samo ovozemaljski prolaznici, odnosno djeca Božja koja su stvorena i otkupljenja za vječnost. Život koji bi ovisio samo o nama samima, ne bi imao nikakva smisla, jer bi bio prazan i prolazan. Čovjekova veličina i odgovornost jest u tome što može birati ili se odlučiti za vječni život koji mu nudi ili dariva Bog, ili vječnu smrt koju mu nudi ili dariva sotona.
Svete duše u čistilištu uistinu mnogo pate i trpe, međutim, svoje trpljenje i patnje podnose s dubokom ljubavlju, i s tom ljubavlju zahvaljuju Bogu za svoje spasenje. Kršćanska nas ljubav prema ti siromašnim dušama obavezuje da učinimo sve što je potrebno kako bi njihovu patnju i bol olakšali u čistilišnim mukama. Kao istinski vjernici i kršćani mi smo dužni njima pomoći, jer su nas još za vrijeme svoga ovozemaljskog života zadužili svojom nesebičnom ljubavlju, i zbog toga su nas, što bi se reklo, do neba zadužili.
U nebo ulaze čiste duše
Vjera nas naša uči da u nebo mogu ući posve čiste duše, a takvih je u trenutku smrti i prijelaza s ovoga svijeta u vječni život vrlo malo. Poznato nam je da te siromašne i svete duše u čistilištu sebi ne mogu pomoći, jer mogu samo mnogo trpjeti i ispaštati za sve svoje počinjenje grijehe i propuste koje su učinile zbog svoje ljudske slabosti. Zbog toga se duše u čistilištu za pomoć obraćaju nama živima na zemlji, jer mi im s našim molitvama, žrtvama i dobrim djelima možemo skratiti njihove muke i patnje koje herojski podnose u čistilišnim mukama.
Želimo li da naša djela budu što ugodnija i prijatnija pred Bogom i nadasve korisnija siromašnim i svetim dušama u čistilištu, potrebno je da ih obavimo u stanju posvetne milosti. Drugim riječima govoreći, naše kršćanske duše trebaju biti čiste pred Bogom od svakog oblika smrtnog grijeha, dok prinosimo djela milosrđa i molitve za naše drage pokojnike. Trudimo se biti uvijek čiste duše dok molimo, i činimo dijela milosrđa, jer naš Bog koji je pun milosrđa ali i pravednosti uslišati će samo one naše molitve i djela milosrđa koja smo učinili u čistoći svoje duše i srca.
PIŠE: don Tomislav Topčić